Ova priča može ići u tako puno smjerova... Od debelog klinca koji je postao sportaš... Ozljedama s kojim se borim cijeli život, lošoj životnoj situaciji... Volio bih dobiti priliku za ukratko ispričati sve jer u mojoj priči sigurno motivacije nije falilo jer bi posustao davnih dana 😅 Usprkos svemu tome uspio sam se natjecati i za repku na svjetskom prvenstvu u powerliftingu čime sam ostvario dječački san, a sve ostalo je povijest 💪

Skinuo sam 85 kg,ne zato sto sam imao motivaciju vec sam prestao traziti izgovore. Bilo je dana kad mi se nije dalo. Kad sam bio umoran. Kad sam htio odustati. Ali razlika je bila u jednoj stvari: NISAM STAO Nisam cekao ponedjeljak, Nisam cekao "bolji trenutak" Nisam cekao da bude lakse Jer nece bit lakse,ali ti ces postati jaci! Ako si danas na dnu,ne moras napraviti sve. Samo napravi prvi korak! I onda jos jedan,pa jos jedan! Svaki trening je glas koji govori: "Necu vise biti isti!" 85 kg manje. Nova glava. Novi zivot!

Imam 25 godina i od 15 godine sam dosta intezivno trenirao, street i gym. Dosao sam do oko 85 kila i stvarno sam bio u dobrom ritmu. Sa 20 su mi otkazali bubrezi, unutar 4 mjeseca sam prešao od zdravog sportasa u potpunog invalida. Završio sam na dijalizi, i od svih terapija i stresa sam pao na 67 kila. Dugo mi nikakav trening nije bio dopušten, i struktura i ritam je skroz nestao. Četiri godine nisam imao uvjete ni da promislim o tome da se vratim trenirat, kad bi svakodnevne sitncie bile izuzetno zahjtevne. Moram priznat da nisam očekivao takvu avanturu u 20tima. Danas prije 9 mjeseci sam odlučio da zelim pokusat na silu krenit i vrlo pazit na prehranu, da malo kontinuiteta vratim u život. I snaga mi se polako pocela vracat, i gym je postao moguc. Vratio sam se na oko 80 kila, što mi je prije izgledalo nemoguće. Dobar dio snage mi se vratio, gdje na svim velikim liftovima opet dižem oreko 100 kila. I dalje sam na dijalizi i nije lako, ali me malo tješi što vjerujem da sam barem najfit pacient na odjelu dialize :) Cekam sada transplantaciju, i ako se dogodi, bit ce novih 6 mjeseci mirovanja i nakon opet velika borba za povratak, ali ako sam uspio jednom uspit cemo opet!!

Kad živiš u selu u kojem nema teretane, pravilo glasi: snađi se druže pa smo si brat i ja odlučili napravit svoju vlastitu. Prva na tapeti je bila vreća za udaranje 🥊🥊: uzeli smo mamine traperice(oprosti mama) i napunili ih pijeskom i zemljom, zavezali i eto prave boksačke vreće koje se ne bi posramio ni Mike Tyson. Za uteg treba malo cementa i vode,2 stare boce i začas je spreman(ok ako ne brojim vrijeme koje treba da se cement stvrdne 😂), sprava za zgibove nam je dio ograde koju imamo kod kuće, a napravili smo i jednu od starih dasaka .I kad sve ovo vidim, stvarno si ne mogu naći izliku zašto da ja ne odem na trening ako već imam pristup teretani(ok, osim cementa koji se nije stvrdnuo 😂).

Iskreno, dođe mi da nekad samo bacim te tenisice kroz prozor. Svi vide kad sam jaka, ali nitko ne vidi onih pet ujutro kad sjedim na rubu kreveta i mrzim taj alarm. Bilo je dana kad sam se spremala kroz suze, ne od tuge, nego od onog umora koji te guši i ne pušta. Kad me stara ozljeda probode, dođe mi da vrisnem: Čemu sve ovo? Nitko ne gleda. Ali ustanem. Ne zbog drugih, nego zbog one nesigurne cure koja sam bila prije. Svaki taj trening koji sam odradila na silu, dok su mi se oči sklapale, bio je moj inat samoj sebi. Dokaz da vrijedim više od svog umora. To je moj Against Easy. Možda nisam najbrža ni najbolja, ali sam ona koja se pojavila kad je bilo najteže. Ovi ožiljci i ovaj znoj su moj dokaz još sam tu i ne planiram stati.

Vjerojatno ne nešto posebno inspirirajuća priča, ali voljela bih je podijeliti svejedno. Naime nikad nisam imala problem s fizičkim izgledom, do jednog trenutka kada mi je bliska osoba 'podarila' nadimak - Fatman (Batman jer sam fan superheroja i fat). To plus COVID me dovelo do pretjerane tjelesne težine koja mi je djelomično utjecala na zdravlje, ali i na osobno mišljenje - ružno je reći, ali nisam si bila lijepa. I tako je vrijeme prolazilo, ja nisam ništa poduzimala jer nisam znala što i kako trebam napraviti, no ove sam godine odlučila da ću za novogodišnju odluku odabrati kontinuiran odlazak u teretanu - minimalno 8 puta mjesečno. I jesam, krenula sam, hrabro i odlučno. A onda se dogodila još jedna odlična stvar - moja je prijateljica isto odlučila da je vrijeme za promjene i krenule smo u teretanu skupa. Sada se trudimo ići minimalno 3 puta tjedno, a kad stignemo i 5 puta. Osim toga odlučile smo promijeniti prehranu, tako da se sada trudimo jesti manje šećera, a više nutritivno bogatih obroka. A bonus je taj što ona voli isprobavati hranu, a ja nikako pa malo po malo isprobavam različite namirnice koje mi ona da - da skratim tofu je baš jako fin, skyr je bolji nego što sam mislila, a duša me boli što sad kad jedem cimet rolice u glavu mi dođe koliko zapravo imaju kalorija. Nadam se da ćemo nastaviti ovim tempom, drž'te figeee :)

Nakon pakla bolnice (4 operacije, 6 mjeseci lijekova i terapija)i kortikosteroida nisam se prepoznala. S teškom dijagnozom autoimune bolesti te problemima s kralježnicom odlucila sam odbaciti doktore i vratiti se sportu. Borba je bila i još uvijek je teška, ali ne odustajem. Zacrtala sam sebi cilj i znam da ću ga ostvariti. Sportom i prehranom može se sve srediti, čak i pobijediti dijagnoze za koje doktori tvrde da je nemoguce (ali ipak ništa nije nemoguce).

Prije 3 godine imala sam herniju diska 4. stupnja (dakle disk je pukao i pritiskao preko 80% živca) i dok su doktori planirali operaciju ja sam uprkos dijagnozi imala drugačije planove… čim sam uspjela stati na noge počela sam hodati, potom sam krenula u kratke izlaske iz kuće i vježbala bilo koje pokrete koje sam mogla napraviti, a da mi nisu izazivali luđački bolove… i kako to kod nas ide dok sam dočekala termin kod neurokirurga 4 mjeseca kasnije, ušetavši u ordinaciju doktor nije mogao vjerovati da su to moji nalazi. I uprkos svim drugim doktorima prije njega, koji su mi rekli da zaboravim na trčanje i plivanje, rekao je “što god da ste radili, samo nastavite!” I nastavila sam! 8. mjeseci nakon hernije preplivala sam 5 kilometara na Porečkom delfinu, a još 8 mjeseci kasnije si ostvarila dugogodišnji san i sudjelovala na svom prvom triatlonu na jezeru Borovik, a potom i na triatlonu u Prelogu i to u svojoj 51.godini… sad redovito vježbam i treninge snage uz trčanje i povremeno plivanje i zahvalna sam za svaku malu pobjedu nad danom 🙏

Nije svaki dan bio savršen. Budim se rano, idem na posao, nekad sam umorna i najlakše bi bilo preskočiti trening. Ali ne preskačem. Jer znam da rezultati ne dolaze kad je lako — nego baš tada kad je najteže. Treniram 4 puta tjedno. Ponedjeljak, utorak, srijeda, pa opet subota. Nekad s voljom, nekad bez nje — ali uvijek se pojavim. I to je moja najveća pobjeda. Ne radim ovo samo zbog izgleda. Radim to jer želim biti jača. Jer želim oblikovati svoje tijelo, izgraditi gluteuse i noge, ali još više — izgraditi disciplinu. Bilo je dana kad nisam vidjela napredak. Kad sam se pitala ima li smisla. Ali nisam odustala. Naučila sam da promjena dolazi tiho — kroz ponavljanja, kroz upornost, kroz odluke koje donosim svaki dan. Svaki trening kad mi se nije dalo, svaki zdraviji izbor, svaki put kad sam izabrala “teže” umjesto “lakše” — to sam ja koja ulaže u sebe. I zato nastavljam. Jer ne želim brzo rješenje — želim pravu promjenu. Ovo je moj “Against Easy” trenutak. I tek sam počela.

Prije 2 godine imao sam 106kg. Dobio sam išijas kojeg sam vukao godinu dana. išao sam po razno raznim terapijama i slično i nije mi ništa pomagalo. Odlučio sam u siječnju prošle godine otići jednom kiropraktičaru u Zagrebu preko preporuke. Sa svim objašnjenjima oko išijasa i bolovima koje sam imao u to vrijeme u tijelu, napravio je bez ikakvih dodatnih pretraga zahvate kao što se to radi "zdravim" osobama. Od tog dana sam dobio herniju diska L4 - S1 koja će mi ostati do kraja života kao problem. 2 i pol sata nakon tog tretmana nisam se mogao pomaknuti... Svi neurokirurzi kod kojih sam išao su mi rekli da sam premlad za operaciju i da pokušam to riješiti i izboriti se "prirodnim putem". Količina boli kroz koju sam prolazio na dnevnoj bazi ne bih htio najgorem neprijatelju... U jednom periodu sam bio na 2 Ketonala 100 i Normabelu od 10mg i nisu uspjeli ukloniti količinu boli u tijelu... Nisam mogao sjediti skoro uopće, dakle ili jako sporo hodanje ili kompletno ležanje u krevetu. I tako 6 mjeseci svaki dan. Pronašao sam jednog od najboljih kiropraktičara u Zagrebu. Počeo sam ići kod njega na terapiju tjedan kroz tjedan. Malo po malo sam hodao ujutro i navečer i postepeno mi je išlo na bolje. Krajem 10. mjeseca prošle godine sam imao 99kg, jeo sam u ogromnim količinama na dnevnoj bazi kao antistres mehanizam, 8 palačinki s čokoladom 3-4x tjedno u 22h ili 23h... I onda sam rekao dosta je ovoga. Od tada sam počeo manje jesti, implementirao intermitted fasting od podne do 18h. pijem samo vodu i kavu bez mlijeka niti šećera. junk food minimalno, pojedem jedan manji ručak i još neki snack tipa oraščići, protein bar i slično. Sada trenutno imam 82.5kg, što znači da sam uspio izgubiti 16.5kg u 5 mjeseci... Ne samo da mi je puno lakše u životu kretati se, nego imam puno više snage kroz dan, nema više tolike boli u leđima da se trebam oporavljati par dana ako napravim neki krivi pokret, nego sljedeći dan je bolje i uz sve to treniram 3-4x tj zadnja 2 mj.

Nakon sve kalvarije koju sam prošla, nagrada ova mi je više nego dobrodošla! 🎁 Promijenila sam sebe, misli, osjećaje, sve, zvuči zaista nevjerojatno, zar ne? 🔝 Tu više nema ili-ili, nema kompromisa, promijenila sam perspektivu, i to tako da sam za svoju sreću i život preuzela inicijativu! 💪🏼 Mama me naučila nečemu što zove se "SNAGA VOLJE", klonim se izležavanja i prejedanja, jer ja mogu i bolje! 😇 Izbjegavam masno i slatko, kekse debele i tanke, unutarnju borbu vodim da od toga napravim odmak i stanke. 🚫 Naučila sam odlučno reći "NE!" svima što me gnjave, redovito obučem tenisice i idem trčati pored Save. 👟 Klonim se poroka, nikad nisam bila od kave i duhana, od malena odlučila sam da zasja moja najbolja strana! 🌟 Kuham zdravo, jedem najviše povrće i voće, ova tvrdoglava glava može sve što joj se hoće! 💯 Trudim se biti najbolja kći, mama, prijateljica i draga, mogu sve - jer u meni čuči borac i nevjerojatna snaga! 💪🏼 Bez nerviranja, nade u meni uvijek ima, korak po korak i sve se polako uštima! 🤩 Usmjerena na boljitak, radim svaki online tečaj, jedino sebi pridajem pažnju i značaj! 🥇 Ne treba mi Netflix, nego serije sklekova i trbušnjaka, krećem se, radim rukama - nije moja mama rodila bedaka! 😂 Kad smo kod roditelja, grlim i ljubim ih čim više, nekad možda naporni, al' nitko tako za mene ne diše! ❣️ Daljini unatoč, isto činim i za baku i djeda, i ja bi tako htjela, kad glava mi bude sijeda! 👵🏻 Nema natrag, na prvo mjesto stavljam sebe, a ostali svatko nek' se za mrvice grebe! 🔝 Nova životna filozofija uz koju spremna sam za sve, zvuči Vam dobro? Slobodno poslušajte dalje! 🎉 Gledam samo u budućnost i ne razmišljam o onome "iza", od toga mi je samo dolazila u punom mahu depresija i kriza! ☔ Veseli me svaki izlazak i zalazak Sunca, srce mi uzbuđeno za sitnice kuca! ☀️ U životu stres često u goste dolazi, a tad se spas u prirodi pronalazi. 🌳 Svjež zrak, drveće i raznobojno cvijeće, i eto recepta mog unutarnjeg mira i sreće! 💐

Imam 55 g. Sad sam u 56 nisam primio uteg u ruke 20ng.Vozač sam po zanimanju unatrag 3 g. Počeo sam intezivno trenirati i rezultati su tu! Nema godina, godine su samo izgovor stvar je u glavi!

Nisam počela jer sam bila motivirana. Počela sam jer sam bila umorna od izgovora.Prvi korak je bio težak. Drugi još teži. Ali svaki put kad sam htjela odustati, sjetila sam se zašto sam krenila. #againsteasy

Nije uvijek lako. Nakon 8 sati sjedenja na poslu i sat i pol vožnje do kuće, tijelo traži odmor, a glava izgovor. Ali ja biram drugačije, biram sebe. Treniram 7 dana u tjednu, ne zato što moram, nego zato što želim ulagati u svoje zdravlje, svoju snagu i svoju budućnost. Svaki trening je korak prema boljoj verziji mene, prema kvalitetnijoj starosti. Znam da će biti dana kad mi se ne da. I baš tada je najvažnije da se pojavim. Jer osjećaj nakon treninga… to nije samo umor. To je restart. To je nova energija, lakoća, polet nakon napornog dana. To je dokaz da sam ja jača od umora. Ne čekam motivaciju, već stvaram disciplinu. I svaki put kad odradim trening, pobjeđujem.

Umor mi se uvukao u kosti tiše nego što sam ga primijetila. Nije to bio onaj obični, poslije treninga – slatki umor koji miriše na napredak. Ovo je bio težak, ljepljiv, onaj koji te prikuca za pod i šapuće da je dovoljno. Da ne moraš više. Borila sam se s njim svaki dan. Nekad glasno, s bijesom u prsima, nekad tiho, samo pogledom u strop dok skupljam snagu da ustanem. Tijelo mi je zaboravilo ritam, a srce je sumnjalo da ga ikad može opet pronaći. Svaki pokušaj bio je spor, nesiguran, kao da učim hodati ispočetka. Ali negdje duboko u meni, ispod tog umora, ispod sumnje i straha, ostala je ona ista ja. Ona koja zna kako diše dok trči. Ona koja pamti osjećaj snage u mišićima i slobode u pokretu. Ona koja ne odustaje. I zato sam se vratila. Ne savršena. Ne jaka kao prije. Ne brza. Ali prisutna. Prvi treninzi su boljeli – ne samo tijelo, nego i ego. Sve je bilo teže nego što sam željela priznati. Ali svaki korak bio je mala pobjeda. Svaki udah dokaz da sam još ovdje. Da nisam gotova. Sad učim opet. Strpljenje. Nježnost prema sebi. Ustrajnost bez kažnjavanja. Učim slušati svoje tijelo, a ne ga lomiti. I možda nisam ista kao prije. Možda sam bolja. Jer sada znam kako izgleda pasti na dno – i skupiti se, komadić po komadić, i opet krenuti.

Nekoliko mjeseci nisam smjela vježbati, a prije toga bila sam aktivna šest dana u tjednu. Tijekom pauze hodala sam koliko sam mogla, a kada sam se vratila, počela sam s vježbama za trudnice – iako nisam bila trudna – da se tijelo polako vrati u formu. Sada ne pretjerujem: kombiniram vježbanje i hodanje, vježbam kraće i kod kuće, u svom ritmu. Osim vježbanja, sada pazim i što jedem. Poslušala sam savjet liječnika i ne idem na smanjenje kilograma, već želim da moje tijelo bude jako i pokretno. Važno mi je da sam aktivna i da slušam svoje tijelo.

Moja priča počinje prije nekih 10-12 godina kada sam nakon dvoje djece imala 15tak kila viška i bila nezadovoljna svojim izgledom i životom. Počinjem trenirati uz video sa you tubu, voziti bicikl i pomalo trčkarati. Ostajem dosljedna svim tim aktivnostima sve ove godine, no trčanje mi postaje prioritet. Primjetila sam da uz trčanje skidam najviše kilograma, pa počinjem ići i na utrke. Prvo krećem na polumaratone, pa maratone, da bih došla do 100 kilometara pa i dugotrajnih utrka koje traju po 12 sati, 24 sata....i postajem ultramaratonka. Za mene nema izlike, nema dana bez aktivnosti. Aktivnost ne doživljavam kao nesto o čemu se raspravlja, nego kao svakodnevnu obvezu koja je tu da se odradi. Nema rasprave, niti razmišljanja da li mi se hoće ili neće. Rekla bih da je to moj against easy. I poručujem svima..nikad nije kasno.

Ovo je sve krenulo jos u srednjoj skoli kad sam bio toliko mrsav na svoju visinu da me doslovno vjetar mogao otpuhati.. I tad me najbolji prijatelj koji je bio uteretani uveo u tu pricu i ja poceo trenirati s njim on me naucio dosta stvari a ja sam na sebi poceo vidjeti promjenu i tad sam skuzio da je to to nasao sam nesto sto nesmijem nikad napustiti, makar u procesu je dosta nasih prijatelja krenulo i svi su odustali al ja i on idemo idalje neumorno i trudimo se i napredujemo iz godine u godinu zajedno💪🏼. Od noci kad bi se opijao isao u klubove pusio postao sam osoba koja brine o sebi i uziva na druge nacine bez stetnosti dok ostali rade u kasnijim godinama samo suprotno . Prica se gradi idalje..

Radio sam posao koji mrzim. Loše smjene, mala plaća, okružen negativnim ljudima. Bilo je par kolega zbog kojih sam izdržavao. Ali istina je – nisam imao volje ni za što. Išao sam iz smjene u smjenu. Između nisam živio – samo sam trošio vrijeme. Onda sam odlučio nešto promijeniti. Počeo sam s kickboxingom. Prvi put kad sam namotao bandaže i stavio rukavice… kada sam krenuo učiti prve kombinacije – sve što me mučilo je nestalo. Sva buka, pritisak, problemi, sve što sam mrzio – nestalo je u trenu. Osjetio sam nešto posebno. Lakoću. Ispunjenost. Kao nikad prije. Mir u svakom udarcu. U svakom pokretu. Tad sam shvatio – ne moraš ostati tamo gdje si nesretan. Samo moraš naći mjesto gdje pripadaš. Ja sam svoje pronašao u dvorani. U treningu. Moj trenutak istine nije bio jedan trenutak. To je bila odluka da promijenim smjer. I od tada, svaki trening je ista odluka – ne vraćam se nazad i idem samo naprijed

Moj “Against Easy” trenutak nije bio izbor između lakog i teškog. Bio je izbor između odustajanja i borbe za novi početak. 2017. godine operirala sam kralježnicu. Kada sam čula dijagnozu. Plakala sam od Gospića do Rijeke (u Gospiću sam radila MRI). U tom trenutku izgubila sam sve što sam znala . Odbojka je bila moj svijet, moja rutina, moj identitet. Nakon operacije provela sam 6 mjeseci u krevetu. Bez kretanja, bez treninga, samo s pitanjem: što sada? Pokušala sam se vratiti odbojci. Srce je htjelo, ali tijelo nije moglo. Uz još dva diska u kralježnici vani, morala sam prihvatiti istinu koju nisam željela čuti, taj dio mog života je gotov. I tu dolazi moj Against Easy trenutak. Mogla sam odustati. Mogla sam ostati u toj verziji sebe koja je izgubila ono što voli. Ali nisam. Odlučila sam krenuti ispočetka. Ušla sam u teretanu – uplašena, nesigurna, ali odlučna. Svaki trening bio je borba. Protiv boli, protiv straha, protiv sumnje. S vremenom, teretana nije postala samo zamjena. Postala je moja nova snaga. Moja nova strast. Danas gradim tijelo koje me ponovno nosi kroz život. I još važnije – gradim mindset koji ne odustaje. Odlučila sam postati fitness trener jer znam kako je to kad misliš da je kraj. I želim biti dokaz da nije. Jer “Against Easy” ne znači biti savršen. Znači pojaviti se kad je najteže. Znači početi ispočetka kad nisi imao izbora. I ja biram to , svaki dan.

Sestra se bavila trčanjem i redovito je išla na razne utrke… i tako sam joj se malo po malo i ja znala pridružiti… inače dok bi trenirale ja bih bila brža od nje no na utrkama nju bi potaknuo adrenalin i njen natjecateljski duh dok bih ja počela dosta zaostajati za njom… i tako na jednoj utrci ona je odjurila dok sam ja trčala dosta iza nje. Bilo mi je vruće i baš mi se nije dalo trčati i onako “ostavljena” i pomalo ljuta počela sam razmišljati “Što je ovo meni trebalo?!”, “Kako sam se dala nagovoriti”, “Volim li ja uopće trčati?” I onda sam počela preispitivati svoje tijelo i zaključila da osjećam neko zatezanje u koljenu i pomislila da bih mogla prestati trčati i tko bi mi uopće zamjerio što sam stala, pa hej, boli me koljeno… i onda mi je prošlo kroz glavu, gledaj se, trčiš… tvoje tijelo funkcionira, koljeno osjetiš, ali ne boli već osjetiš da nešto radi-napokon… trčiš jer tijelo može… glava je ta koja ti pravi problem… glava te pokušava bojkotirati jer traži sigurnost…i odlučila sam biti zahvalna što mogu trčati, što nisam dopustila svojim mislima da me zaustave i zbog toga sam osjetila još veći ponos i zadovoljstvo… sestra je sad prešla na powerliftnig, a ja? Ja još uvijek trčim ☺️

Kad sam shvatio da posao za koji sam srednju završio nije za mene, vratio sam se s broda, kući baš nisu to dobro podnjeli. Odlučio sam s 19 g otici u drugi grad u i dati šansu sam sebi, jako volim fitnes, pogotovo bodybuilding, tad sam 3 godine se bavio s time i odlučio sam ozbiljnije to shvatiti. Bilo je iskreno jako loših dana za koje znaju samo neke osobe iz mog života, do 20€ na 15 dana, pa da spavanja zimi zbog lošeg grijanja u duksi, do jedva plačanja teretane,itd. Nije bilo lako ali i kroz to sam bio pozitivan, išo u teretanu da prestanem misliti o tome svemu.Kako se poklopilo nakon 9 mj. sam uspio dobiti posao kod Nas 😅. Došo sam do posla iz snova, boljeg stana i ljubavi mog života(sad mi je zaručnica).Sad se bavim vec 4 i pol godine s bodybuildingom, teretanom. Ako jednu stvar mogu reč ljudima, to je da koliko god život bio težak isplati se dati sve od sebe i iči za onime što voliš.

Prije negdje 4 godine imao sam velikih problema s donjim dijelom leđa, imao sam herniju diskova u kralježnici L4-L5 zbog kojih sam imao i išijas. Doktor mi je rekao da se mogu odlučiti na operaciju ili na posebne vježbe. Odlučio sam se na vježbe, koje su u početku bile fokusirane na opuštanje boli, a postepeno i jačanje zapuštenih mišića donjeg dijela leđa i noge u kojoj sam imao bol. Nakon što sam postao pokretniji, odlučio sam potpuno promijeniti stil života i više nikada si dopustiti toliko sjedenja, nekretanja i fizičke lijenosti. Krenuo sam s vježbama snage kod kuće, pa u teretani, a danima kad sam odmarao mišiće bih odlazio na planinarenje, trčanje ili plivanje. Uz to sam svaki dan odlučio napraviti minimalno 10 000 koraka. Počeo sam obračati pozornost i na prehranu i smanjivanje masti i jednostavnih ugljikohidrata, a veći unos proteina i vlakana. Život mi se potpuno promijenio, od gubitka viška masnog tkiva i izgradnje mišićne mase, do poboljšanja raspoloženja, boljeg sna i općim zadovoljstvom sa samim sobom. Putovanje koje nastavlja i u kojem su mi jako pomogli suplementi i proteinska hrana iz Polleo Sporta 🔥

Sport je oduvijek bio dio mog života – trčanje, bicikliranje, plivanje. I baš zato mi je bilo teško priznati koliko sam se izgubila nakon petog poroda, u 45. godini. Izgovora je bilo na pretek – nemam vremena, godine su tu, nije to više to. Sve dok nisu došli bolovi, umor i loše raspoloženje. U jednom trenutku shvatila sam da ne mogu napraviti ni jedan ispravan sklek. Moj “Against Easy” trenutak bio je onaj dan kada sam odlučila krenuti – iako je bilo lakše ostati gdje jesam. Krenula sam od nule. Bilo je znoja, bolova i suza. Ali već nakon tjedan dana osjetila sam promjenu, i fizički i psihički. Shvatila sam da nije stvar u savršenstvu, nego u upornosti i dosljednosti. Godine nisu prepreka. Izgovori jesu.

Kad sam bio krocio kao junior u svijetu borilackog sporta poceo sam nizati dobre rezultate i onda me teska prometna nesreca unazadila godinama sto fizickim sto psihickim bolovima. Doktori su rekli da ni ne pomisljam vise na takav sport a ja sam reko sam sebi moras nastavit i budes. Oporavak fizicki je bio dug i bolan ali psiha je bila toliko jaka da je nadmasila sve. 10 godina nakon prometne dosao je i naslov Europskog Prvaka. A najveca motivacija mi je osjecaj tijekom i nakon treninga.

Sport je oduvijek bio dio mog života– trčanje, bicikliranje, plivanje. I baš zato mi je bilo teško priznati koliko sam se izgubila nakon petog poroda, u 45. godini. Izgovora je bilo na pretek – nemam vremena, godine su tu, nije to više to. Sve dok nisu došli bolovi, umor i loše raspoloženje. U jednom trenutku shvatila sam da ne mogu napraviti ni jedan ispravan sklek. Moj “Against Easy” trenutak bio je onaj dan kada sam odlučila krenuti – iako je bilo lakše ostati gdje jesam. Krenula sam od nule. Bilo je znoja, bolova i suza. Ali već nakon tjedan dana osjetila sam promjenu, i fizički i psihički. Shvatila sam da nije stvar u savršenstvu, nego u upornosti i dosljednosti. Godine nisu prepreka. Izgovori jesu.

Nekoliko mjeseci nisam smjela vježbati, a prije toga bila sam aktivna šest dana u tjednu. Tijekom pauze hodala sam koliko sam mogla, a kada sam se vratila, počela sam s vježbama za trudnice – iako nisam bila trudna – da se tijelo polako vrati u formu. Sada ne pretjerujem: kombiniram vježbanje i hodanje, vježbam kraće i kod kuće, u svom ritmu. Poslušala sam savjet liječnika i ne idem na smanjenje kilograma, već želim da moje tijelo bude jako i pokretno. Važno mi je da sam aktivna i da slušam svoje tijelo.

Radio sam posao koji mrzim. Loše smjene, mala plaća, okružen negativnim ljudima. Bilo je par kolega zbog kojih sam izdržavao. Ali istina je – nisam imao volje ni za što. Išao sam iz smjene u smjenu. Između nisam živio – samo sam trošio vrijeme. Onda sam odlučio nešto promijeniti. Počeo sam s kickboxingom. Prvi put kad sam namotao bandaže i stavio rukavice… kada sam krenuo učiti prve kombinacije – sve što me mučilo je nestalo. Sva buka, pritisak, problemi, sve što sam mrzio – nestalo je u trenu. Osjetio sam nešto posebno. Lakoću. Ispunjenost. Kao nikad prije. Mir u svakom udarcu. U svakom pokretu. Tad sam shvatio – ne moraš ostati tamo gdje si nesretan. Samo moraš naći mjesto gdje pripadaš. Ja sam svoje pronašao u dvorani. U treningu. Moj trenutak istine nije bio jedan trenutak. To je bila odluka da promijenim smjer. I od tada, svaki trening je ista odluka – ne vraćam se nazad i idem samo naprijed

Nekad sam živjela za nogomet. Kao dijete bavila sam se njime profesionalno i bila sam na putu prema ozbiljnoj karijeri. No, zbog zdravstvenih razloga morala sam stati. To nije bio samo kraj sporta – bio je to osjećaj kao da sam izgubila dio sebe. Bila sam prazna, nesretna i izgubljena. U tom periodu sam se zapustila i sa 17 godina došla do 85 kg. Nisam se osjećala dobro ni fizički ni psihički. Ali onda, sa svojih 18 i pol godina, donijela sam odluku koja mi je promijenila život – krenula sam u teretanu. Iskreno, početak je bio težak. Nisam više bila u kondiciji, sve mi je bilo strano i naporno. Ali nisam odustala. Korak po korak, dan po dan, počela sam se vraćati sebi. Danas imam 63 kg, ali ono što sam dobila puno je više od broja na vagi. Izgradila sam novu verziju sebe. Naučila sam što znači disciplina, upornost i borba. Svako jutro ustajem u 6:30 i započinjem dan hladnim tušem. Nije lako izaći iz toplog kreveta i pustiti hladnu vodu na sebe – ali baš u tim trenucima dokazujem sebi da mogu. Da sam jača nego što mislim. To me razbudi, ali još važnije – podsjeti me tko sam. Treninzi su postali moj mir, moja snaga i moja sreća. Više ne treniram samo zbog izgleda, nego zbog osjećaja koji mi daje. Zbog toga što svaki dan postajem bolja verzija sebe. Ovo nije samo fizička transformacija. Ovo je priča o odluci, o borbi i o tome kako nikad nije kasno da vratiš kontrolu nad svojim životom.

Moj prvi maraton! Radost, uzbuđenje, grčevi, bolovi, suze radosnice... Nakon 6 god kontinuiranog treniranja od 3 x tjedno (tempo trenig, intervali i dužina), ekipa me nagovorila da prijavim maraton (42 km trčanja). Pripreme su krenule nakon ljeta, a maraotn je bio pred Božić u Boki Kotorskoj. Najteže su mi padali treninzi petkom koji bi trajali po 3h. Kad je došao dan utrke, glava je bila prazna i skoncentrirana na stazu, prvih 21 km otrčala sam izvrsno, sve kako sam i vježbala, a onda me je kriza oprala u 23. km i počinjem posustajati i hodati, hvatam zrak, noge me više ne slušaju, mišići se grče od boli i staro dobro pitanje "Što je meni ovo tribalo?" Nekako sam izgurala i nakon 4, 58 h istrčala svoj prvi maraton. Rasplakala sam se u cilju od sreće i ponosa jer samo sam ja znala koliko je znoja, odricanja, propuštenih kava i šetnji s momkom odbijeno u ime treninga za maraton. Cesta nikoga ne štedi, prožvaka te u trenu ako nisi spreman fizički i mentalno. Borila sam se sama sa sobom i izborila sam se. Medalja na kraju je imala smisao.

Sport je oduvijek bio dio mog života – trčanje, bicikliranje, plivanje. I baš zato mi je bilo teško priznati koliko sam se izgubila nakon petog poroda, u 45. godini. Izgovora je bilo na pretek – nemam vremena, godine su tu, nije to više to. Sve dok nisu došli bolovi, umor i loše raspoloženje. U jednom trenutku shvatila sam da ne mogu napraviti ni jedan ispravan sklek. Moj “Against Easy” trenutak bio je onaj dan kada sam odlučila krenuti – iako je bilo lakše ostati gdje jesam. Krenula sam od nule. Bilo je znoja, bolova i suza. Ali već nakon tjedan dana osjetila sam promjenu, i fizički i psihički. Shvatila sam da nije stvar u savršenstvu, nego u upornosti i dosljednosti. Godine nisu prepreka. Izgovori jesu.

Ime mi je Gabriel,idem u 2. razred srednje skole. Tijekom cijele osnovne trenirao sam vaterpolo i tamo sam uvijek bio medu manjima,slabijima i onima koje su provocirali i zezali znajuci da se ne mogu obraniti,a i bez obzira na zezanje na utakmicama vecina je decki bila za bar 15 kila jaca od mene. Zezanje i provokacije nisu se pojavljivale samo na vaterpolu,vec i u skoli gdje sam takoder bio medu manjima i onima koji na tjelesnom nisu mogli napraviti sklekova koliko drugi te su bili manje sportski tip od npr. nogometasa (koji su tjelesni shvacali malo pre ozbiljno) . Tako se u 8. razredu dogodio incident gdje sam se trebao potuci s deckom puno jacim od mene,sve to se dogodilo zbog nesporazuma,ali naravno nije dobro zavrsilo za mene. Dosao je kraj 8. razreda te sam na ideju roditelja odlucio krenuti u teretanu. Prvih mjesec dana imao sam trenericu od koje nisam bas puno naucio. Tek nakon tih mjesec dana poceo sam traziti pravilno izvodenje vjezba na internetu,najbolje workout splitove,dobre obroke za izgraditi se itd. Nisam propustao ni jedan dan treninga i strogo sam pratio sve obroke bas zbog te zelje za promjenom i u malo vise od godinu i pol uspio sam doci od 58 skroz do 75 kilograma. Cesto sretnem ljude iz osnovne ili poznanike od kojih dobijem komplimente kako sam se promijenio na bolje i uvijek me to razveseli. Naravno,na kraju mi je drago zbog svog tog ismijavanja i zezanja jer bez tog,jos uvijek bi bio isti onaj djecak od 58 kg koji je po cijeli dan igrao igrice,bez ikakve fizicke aktivnosti. Zahvalan sam svim ljudima koji su me kroz zivot zezali jer tu gdje jesam sam iskljucivo zbog njih i zeljom za promjenu koju su ubacili u mene. Hvala na citanju,nadam se da cu inspirirati nekoga da krene na isti put kao ja!

Nije svaki dan bio savršen. Budim se rano, idem na posao, nekad sam umorna i najlakše bi bilo preskočiti trening. Ali ne preskačem. Jer znam da rezultati ne dolaze kad je lako — nego baš tada kad je najteže. Treniram 4 puta tjedno. Ponedjeljak, utorak, srijeda, pa opet subota. Nekad s voljom, nekad bez nje — ali uvijek se pojavim. I to je moja najveća pobjeda. Ne radim ovo samo zbog izgleda. Radim to jer želim biti jača. Jer želim oblikovati svoje tijelo, izgraditi gluteuse i noge, ali još više — izgraditi disciplinu. Bilo je dana kad nisam vidjela napredak. Kad sam se pitala ima li smisla. Ali nisam odustala. Naučila sam da promjena dolazi tiho — kroz ponavljanja, kroz upornost, kroz odluke koje donosim svaki dan. Svaki trening kad mi se nije dalo, svaki zdraviji izbor, svaki put kad sam izabrala “teže” umjesto “lakše” — to sam ja koja ulaže u sebe. I zato nastavljam. Jer ne želim brzo rješenje — želim pravu promjenu. Ovo je moj “Against Easy” trenutak. I tek sam počela.❣️🤗

Nema glamuroznih priča o grapplingu i poslu medicinskog tehničara. Samo dani kad si na rubu, ali biraš da nastaviš. Smjene od 12h na Odjelu, gdje si svaki dan svjedok tuđe boli pacijenti koji nisu mirni, noći bez sna, osjećaj da nikad niješ dovoljno brz. A onda trening u 6h ujutro, kad te tijelo mrzi. Modrice od sparringa se preklapaju s umorom od posla. Bilo je dana kad sam mislio: "Dosta, odustajem od jednog ili oboje." Moj "Against Easy" trenutak? Nije bio pobjeda na matu ili spašavanje života. Bio je kad sam, nakon noćne smjene, umjesto spavanja, otišao na trening. Kad sam radio hitne slučajeve u kaosu, ali ostao miran. Kad sam gubio sparringe, ali analizirau poziciju. Posao me naučio da panika ne pomaže, trebaš sistem, brzinu, hladnokrvnost. Grappling me naučio da se ne predaješ kad si na leđima. I jedno i drugo me čini boljim na poslu i na strunjači i u životu . Danas još uvijek gubim sparringe i imam noći kad ne mogu ništa više. Ali ne odustajem. Jer sam jači nego kad sam razmišljao o predaji. Lakše je bilo stati. Ja sam odabrao borbu

Radio sam posao koji mrzim. Loše smjene, mala plaća, okružen negativnim ljudima. Bilo je par kolega zbog kojih sam izdržavao. Ali istina je – nisam imao volje ni za što. Išao sam iz smjene u smjenu. Između nisam živio – samo sam trošio vrijeme. Onda sam odlučio nešto promijeniti. Počeo sam s kickboxingom. Prvi put kad sam namotao bandaže i stavio rukavice… kada sam krenuo učiti prve kombinacije – sve što me mučilo je nestalo. Sva buka, pritisak, problemi, sve što sam mrzio – nestalo je u trenu. Osjetio sam nešto posebno. Lakoću. Ispunjenost. Kao nikad prije. Mir u svakom udarcu. U svakom pokretu. Tad sam shvatio – ne moraš ostati tamo gdje si nesretan. Samo moraš naći mjesto gdje pripadaš. Ja sam svoje pronašao u dvorani. U treningu. Moj trenutak istine nije bio jedan trenutak. To je bila odluka da promijenim smjer. I od tada, svaki trening je ista odluka – ne vraćam se nazad i idem samo naprijed

Zaljubila sam se u powerlifting 2022., a onda i u jednu osobu zbog koje ova priča postoji. 2025. sam se natjecala trudna, 3 puta, u svakom tromjesečju jednom. Osvojila tri medalje, jednu iz full power-a i dvije iz bench only. I sada sam mama curice od 4 mjeseca. Curice koja se uspavljuje čučnjevima, koja spava uz lupkanje utega u home gym-u i s kojom dijelim predivnu priču i 3 srebra. Mnogi su mi rekli da zaboravim na sport kada sam ostala trudna, zatim da neću stići trenirati kada rodim... Da bilo je (i još uvijek je) izazovno. Neki treninzi su trajali 15 minuta, neki 2 sata, pogotovo prvo tromjesečje kada sam trenirala između jutarnjih i večernjih povraćanja. Ali i dalje sam tu. Uporna i treniram. Ne samo radi sebe, već ponajviše i radi nje. Jer želim da uvijek vjeruje u sebe i to što može, da zna da se trud isplati i da je upornost najveća vrlina. I ne, nije stvar u medalji, već u priči koji stoji iza nje, a mi, mi smo stvorile najljepšu priču. ❤️

Umor mi se uvukao u kosti tiše nego što sam ga primijetila. Nije to bio onaj obični, poslije treninga – slatki umor koji miriše na napredak. Ovo je bio težak, ljepljiv, onaj koji te prikuca za pod i šapuće da je dovoljno. Da ne moraš više. Borila sam se s njim svaki dan. Nekad glasno, s bijesom u prsima, nekad tiho, samo pogledom u strop dok skupljam snagu da ustanem. Tijelo mi je zaboravilo ritam, a srce je sumnjalo da ga ikad može opet pronaći. Svaki pokušaj bio je spor, nesiguran, kao da učim hodati ispočetka. Ali negdje duboko u meni, ispod tog umora, ispod sumnje i straha, ostala je ona ista ja. Ona koja zna kako diše dok trči. Ona koja pamti osjećaj snage u mišićima i slobode u pokretu. Ona koja ne odustaje. I zato sam se vratila. Ne savršena. Ne jaka kao prije. Ne brza. Ali prisutna. Prvi treninzi su boljeli – ne samo tijelo, nego i ego. Sve je bilo teže nego što sam željela priznati. Ali svaki korak bio je mala pobjeda. Svaki udah dokaz da sam još ovdje. Da nisam gotova. Sad učim opet. Strpljenje. Nježnost prema sebi. Ustrajnost bez kažnjavanja. Učim slušati svoje tijelo, a ne ga lomiti. I možda nisam ista kao prije. Možda sam bolja. Jer sada znam kako izgleda pasti na dno – i skupiti se, komadić po komadić, i opet krenuti. #againeasy

My father faced the worst thing possible at 2021 - a cancer diagnosis, and a sinovial sarcoma at that... The prediction was awful, 6 months to 8. At the same time, we found out how we are expecting a child - his first grandson!! My wife and I managed to get my father into a healthy lifestyle, with good food, nature and regular workouts! He is doing everything he can to be with his grandson as much as possible. I said "doing", yes, because my dad is still with us!!! 5 years later we are getting ready to celebrate my sons 4th bday! Grandpa is our idol, inspiration and love! Against Easy, Against impossible!

Prije menopauze već sam bila pod stresom, ali s hormonskim promjenama sve se pojačalo. Anksioznost je rasla,a samopouzdanje je padalo.Noći su bile najteže, valunzi, nesanica i stalne misli. Bila sam iscrpljena i fizički i psihički.Osjećala sam se kao da više ne pripadam nigdje.Ono što me je vratilo sebi je TRENING.Moja kćer mi je dala male utege od pola kile i nagovorila me da krenem.S vremenom su ti mali utezi postali simbol mog početka.Uz to sam počela izlaziti u kratke, blage šetnje. Nekad 10 minuta, nekad 15. Bez pritiska, bez cilja da “moram više”. Samo da izađem, da udahnem, da se malo pokrenem.I nešto se počelo mijenjati.Ti mali utezi od pola kile s vremenom su postali simbol mog novog početka. Svaki put kad bih ih uzela, sebi sam rekla: “Ne odustajem.”Trening mi je postao moj ispušni ventil. Vrijeme kad utišam sve misli. Kad se povežem sa svojim tijelom, umjesto da se borim protiv njega. Pomogao mi je smanjiti anksioznost, bolje spavati, vratiti energiju i osjećaj kontrole.Danas vježbam redovito , ne zato što moram, nego zato što želim. Jer znam kako se osjećam nakon toga. Jače. Mirnije.Počela sam se i zdravije hraniti, saditi povrće u svom vrtu, slušati svoje tijelo, naučila sam prihvatiti promjene bez srama.Danas sam mirnija, hrabrija i nježnija prema sebi.Menopauza mi je uzela puno, ali mi je vratila najveću lekciju — da sam vrijedna brige, strpljenja i ljubavi.I svaka žena koja prolazi kroz to treba znati: NISI SAMA.I ne brini — proći će i ovo. A ti ćeš iz svega toga izaći jača, stabilnija i više svoja nego ikad prije. ❤️

Iskreno, dođe mi da nekad samo bacim te tenisice kroz prozor. Svi vide kad sam jaka, ali nitko ne vidi onih pet ujutro kad sjedim na rubu kreveta i mrzim taj alarm. Bilo je dana kad sam se spremala kroz suze, ne od tuge, nego od onog umora koji te guši i ne pušta. Kad me stara ozljeda probode, dođe mi da vrisnem: Čemu sve ovo? Nitko ne gleda. Ali ustanem. Ne zbog drugih, nego zbog one nesigurne cure koja sam bila prije. Svaki taj trening koji sam odradila na silu, dok su mi se oči sklapale, bio je moj inat samoj sebi. Dokaz da vrijedim više od svog umora. To je moj Against Easy. Možda nisam najbrža ni najbolja, ali sam ona koja se pojavila kad je bilo najteže. Ovi ožiljci i ovaj znoj su moj dokaz ,još sam tu i ne planiram stati.

Nije svaki dan bio savršen. Budim se rano, idem na posao, nekad sam umorna i najlakše bi bilo preskočiti trening. Ali ne preskačem. Jer znam da rezultati ne dolaze kad je lako — nego baš tada kad je najteže. Treniram 4 puta tjedno. Ponedjeljak, utorak, srijeda, pa opet subota. Nekad s voljom, nekad bez nje — ali uvijek se pojavim. I to je moja najveća pobjeda. Ne radim ovo samo zbog izgleda. Radim to jer želim biti jača. Jer želim oblikovati svoje tijelo, izgraditi gluteuse i noge, ali još više — izgraditi disciplinu. Bilo je dana kad nisam vidjela napredak. Kad sam se pitala ima li smisla. Ali nisam odustala. Naučila sam da promjena dolazi tiho — kroz ponavljanja, kroz upornost, kroz odluke koje donosim svaki dan. Svaki trening kad mi se nije dalo, svaki zdraviji izbor, svaki put kad sam izabrala “teže” umjesto “lakše” — to sam ja koja ulaže u sebe. I zato nastavljam. Jer ne želim brzo rješenje — želim pravu promjenu. Ovo je moj “Against Easy” trenutak. I tek sam počela.🤗❣️

Od vrtića volim trenirati i biti aktivna. Do puberteta sam trenirala redovito i onda od srednje škole do prije 2-3 god sam trenirala i odustajala svako malo svih tih 10ak god. I htjela sam biti redovna, ali nisam imala discipline sve dok prije par godina nisam na poslu doživjela teški napad gdje nisam znala hoću li preživjeti. Pobjegla sa zaručnikom u drugu državu čim su mi dozvolili iz policije i započela tamo novi život. Radila sam i sve je prividno bilo ok ali ja 3 mjeseca nisam mogla plakati a htjela sam, i odlučila ja da krenem ponovo trenirati za ozbiljno i pred kraj prvog treninga sam zaplakala. Od toga dana bez obzira koliko mi se neda (a većinom mi se neda pogotovo kad je sve bilo frisko i psihoterapije su bile teške i sve je bilo preteško u mojoj glavi) odradim taj trening, odradim minimum od 3 treninga tjedno koje sam si zadala i na taj način održavam svoje fizičko i psihičko stanje. Da se nisam posvetila treninzima neznam dali bih se ikada vratila živjeti u svoju državu i dali bih ikada bila psihički bolje. I najveći motivator za mene je onaj osjećaj poslije treninga, kad osjećam da sam napravila nešto jako dobro za sebe. Jako je bilo teško pokrenuti se kada si psihički jako loše, ali zato je svaki odrađeni trening za mene značio i znaci puno vise

Dugo sam se gledala u ogledalo i nisam vidjela sebe,vidjela sam sumnje, odustajanja i sve ono što nisam uspjela biti. Bilo je dana kad nisam imala snage ni za ustati, a kamoli za napraviti nešto za sebe. Najlakše je bilo odustati. Reći “nije za mene” i ostati tamo gdje je sigurno. Ali negdje duboko u meni ostala je mala iskra koja nije htjela nestati. Against Easy za mene nije samo trening. To je odluka da ne odustanem od sebe. Da ustanem kad je najteže. Da vjerujem sebi čak i kad nitko drugi ne vidi promjenu. Nije bilo velikih trenutaka. Samo mali, tihi koraci koje nitko nije primjećivao. Ali ja jesam. I danas… možda još nisam tamo gdje želim biti, ali sam daleko od onoga gdje sam bila. I to je moja pobjeda. ❤️

Povratak nakon poroda je pakao o kojem ti nitko ne priča. Gledaš se u ogledalo i ne prepoznaješ tu osobu. Prvi trening sam doslovno proplakala jer nisam mogla napraviti ni tri prava skleka. Ali sutra sam se vratila. I preksutra. To je moja borba.

Dan počinje u 05:20, putovanje na posao, radno vrijeme do 16h, pa opet putovanje doma, odustajanje nije opcija pa poslije toga slijedi trening od sat i pol koji izgleda kao da sam sebe kažnjavam, ljudi ne razumiju da upravo tih sat i pol je jedino vrijeme kada sam svoj i imam unutarnji mir.

Street workout je zame edina opcija, ker nimam denarja za drage klube. Treniram zunaj... pozimi mi koža skoraj zamrzne na štangi, poleti pa peče k hudič. Ljudje me čudno gledajo, ko delam vaje v mrazu... naj gledajo. Jaz nimam izgovorov, imam samo svoj cilj in to mi je dovolj.

Prekid duge veze me skroz uništio. Prestao sam jesti, izolirao se, spavao po 12 sati. Jedan frend me doslovno odvukao na trening. Prvih mjesec dana sam bio kao zombi, a onda sam osjetio da sam opet živ. To me spasilo.

Radim, skolujem se, odrastam uz lose okruzenje, brinem se oko sestre da joj pruzim ono sto ja nisam imao kao mali, I KADA ME privuce okruzenje da probam nesto lose sjetim se ne Radis ovo zbog sebe….. Tih 60-90 minuta treninga me odvede od svega

Leto 2026 sem si rekla, da bo to moje leto. Od 1.1.26 sem začela s počasnim tekom, danes ponosnih 5 km in cilj je 10km. Za te rezultate grizem in prebudila se je redna želja po gibanju. Počasi se daleč pride

Throughout my life, I have gone through a long journey when it comes to struggling with excess weight. Back in high school, I managed to lose 30 kg, which was the first time I truly realized the power of discipline, consistency, and hard work. I am also a mother of two, and after each of my pregnancies—during which I gained 30 kg—I successfully lost the weight again. These experiences taught me patience, resilience, and how to appreciate my body. Fitness helped me regain my confidence, strength, and belief in myself. It has become my lifestyle, my therapy, and my way of staying balanced. Today, I train three times a week with my coach while raising my two young children, always striving to be the best version of myself—not only physically, but mentally as well. I believe every woman has the strength to transform her life, no matter the challenges, and I want to be someone who inspires and motivates others to believe in themselves and never give up.

Moj “Against Easy” je svaki dan. Kad mi se ne da trenirati. Kad me faks pritisne. Kad mi ispreplitanje komfora i discipline postanu teški. Kad mi vlastite misli počnu raditi protiv mene. Najlakše bi bilo preskočiti trening. Ignorirati obaveze. Pustiti da me strah od neuspjeha zaustavi. Ali ne radim to. Trpim. Guram dalje. Znojim se. Borim se za svoj život, ali ne protiv drugih, nego protiv sebe kakav sam bio jučer. Jer želim postati bolja verzija sebe nego što sam bio dan prije. Uvijek sam bio UNDERDOG i klinac od njega nikad ništa. I tako i pobjeđujem. Dok svi se smiju, ja treniram. Kad svi piju, ja treniram. Kada svi leže, ja treniram. Kada oni plaču, ja dominiram!

Imam 18 godina svaki dan radim, idem u školu, Brinem se o sestri, i tih 60-90 minuta na nogometu ili teretani mi je sve,,… Gledam duge kako se uništavaju lošim stvarima i kada me krene želja da budem kao oni, kazem sebi ne neradiš ovo bezveze

Tenisice su mi uvijek u autu. Presvlačim se na parkingu korporacije jer ako uđem u kuću nakon deset sati sastanaka, nema šanse da izađem van. To je borba s onim glasom u glavi koji vrišti: "Zaslužila si Netflix i pizzu". Ne, zaslužila sam zdravlje.

Alle in meinem Alter reden nur übers Essen und ihre Wehwehchen. Ich hab mir vorgenommen: Nicht mit mir. Ich hab mit 50 angefangen mit Calisthenics... im Park, zwischen den Jungen. Am Anfang haben sie geschaut, jetzt fragen sie mich um Tipps. Gegen das Altern, gegen das Rasten. Man ist erst alt, wenn man aufhört, gegen den Widerstand zu drücken.

Živim s bakom o kojoj brinem 24/7. Moj jedini ispušni ventil je onih 40 minuta trčanja dok ju susjeda pričuva. Ako pada kiša, trčim po kiši. Ako je snijeg, trčim po snijegu. Nema odustajanja jer mi o tome ovisi zdrav razum.

Moja sestra je samohranilka z dvema majhnima otrokoma, dela v dveh službah in se komaj prebija čez mesec. Ampak vsak večer, ko malčka končno zaspita, ona ne gre na kavč, ampak v kopalnici telovadi z improviziranimi utežmi... pravi, da je to edino, kar jo drži pokonci. Nima denarja za fitnes karte, nima časa, ampak ne obupa nad sabo. Ona je moja inspiracija.

Mein Job im Krankenhaus schlaucht mich extrem... 12-Stunden-Schichten, nur Stress, kaum Zeit für eine ordentliche Jause. Oft bin ich so fertig, dass ich im Auto vor dem Gym 10 Minuten einfach nur starre. Aber ich steig aus. Immer. Weil das Training der einzige Ort ist, an dem ich nicht funktionieren muss, sondern einfach nur kämpfen darf. Das rettet meine Psyche.

Moj brat Borut je car. Pred leti je imel grdo nesrečo, rekli so, da bo morda hrom... on pa? vsako jutro na bazen, pa vaje, pa spet vaje. Gledal sem ga, kako stiska zobe od bolečine pri vsakem koraku... zdaj, štiri leta kasneje, pa teče svoj prvi maraton. to je zame Against Easy – ko ne sprejmeš usode, ki ti jo namenijo drugi.

Mein Bruder Goran ist mein absoluter Held. Der Typ hackelt zwei Jobs hier in Innsbruck, nur um die Familie unten in der Heimat durchzubringen... und trotzdem geht er jeden verdammten Abend nach der Schicht noch den Berg rauf laufen. Ich seh ihm oft zu, wie er sich durch den Schnee und das Eis raufquält, bei Wind und Wetter... und er beschwert sich nie. Kein einziges Mal. Das ist für mich echtes Against Easy – wenn das Leben hart zu dir ist, du aber ein noch härterer Charakter wirst.

Rada bi izpostavila svojo mamo Marijo... stara je 58 let, dela v proizvodnji, cel dan na nogah za trakom, potem pa doma še vse pospravi in skuha. In kljub vsemu temu ona vsako jutro ob petih telovadi na tisti stari blazini v dnevni sobi. Brez jamranja. Ona je zame pravi Against Easy karakter, ker se nikoli ne vda, ne glede na to, kako naporno je njeno življenje.

Vsi moji vrstniki že jamrajo o kolenih in pritiskih. Jaz sem se odločil, da bom šel po drugi poti. Začel sem teči pri petdesetih. Regeneracija traja dlje, včasih vse boli, ampak počutim se bolj živega kot pri tridesetih.

Cijeli život bježim od ogledala. Poremećaj prehrane, izgladnjivanje, pa prejedanje do mučnine... bio je to onaj užasan, začarani krug mržnje prema samoj sebi. ali teretana mi je okrenula svijet naglavačke. prvi put u životu ne gledam u vagu da vidim koliko sam "manja"... nego gledam u šipku da vidim koliko sam jača. Naučila sam voljeti svoje tijelo zbog onoga što može napraviti. to je moja najveća sloboda nakon 20 godina mučenja.

Smiješno je to. Nekad sam bio "zvijer", kapetan kluba, prva postava. Danas sam lik s tri operacije koljena kojem treba deset minuta samo da se zagrije da ga ne presiječe u kuku. Svi moji stari suigrači su odavno odustali, sjede po kavama i pričaju o "slavnim danima". Ja ne želim živjeti u prošlosti. Moj Against Easy je svaki onaj jutarnji trenutak kad se moram boriti s ukočenim zglobovima da bih uopće stao na traku. Možda sam spor, možda me boli, ali ja se još uvijek krećem. I neću stati dok god mogu puzati do dvorane.

Preprosto so mi rekli, da nisem dovolj dober za ekipo. "Nimaš tistega žara, Rok." To me je zadelo. Cel poletje sem bil na igrišču, ko so bili vsi na morju... delal sem vaje za moč na tistem razpaljenem betonu, dokler se mi ni zameglilo pred očmi. vsakič ko sem hotel odnehovrat, sem si ponavljal tiste besede. jeseni sem se vrnil. trener me sploh ni prepoznal, tako sem se spremenil.

Radim dva posla da bih otplatila kredit koji nije ni moj, nego od pokojnih roditelja. Život mi se svodi na preživljavanje, ali ne želim da mi tijelo propadne uz psihu. Meal prep radim nedjeljom navečer, obično oko ponoći. Dok se piletina peče, ja sjedim na podu kuhinje i plačem od umora, doslovno mi suze kapaju u te plastične posude. Ali ujutro kad uzmem taj zdravi obrok i odem na posao, osjećam da imam bar tu jednu stvar pod kontrolom. To je moj inat. Neću dopustiti da me dugovi i umor pojedu.

Vier Knie-OPs und die Ärzte haben gesagt: "Matthias, häng die Laufschuhe an den Nagel." Fix nicht! Mein Against Easy ist jeder einzelne Kilometer, den ich heute schmerzfrei schaffe. Es hat Jahre gedauert, Millimeter für Millimeter... heute laufe ich wieder die Donau entlang. Langsamer als früher, aber ich laufe. Aufgeben war nie eine Option.